Psihomotorika – šta je to?

Istraživanja su pokazala da je učinak na testovima psihomotorike povezan s neurotskim sindromima, sa sklonošću nezgodama te s delinkvencijom. Zanimljivo je da ljude koji su skloni prometnim nesrećama često pogrešno smatramo ljudima koji samo nemaju sreće. Ali to nije tako! Naime, u nepredvidivim situacijama emocionalne poteškoće uzrokuju neprilagođene psihomotorne reakcije, tj. nestručnu vožnju, što dovodi do prometne nesreće.

Psiholozima je već odavno poznato da su psihomotorne sposobnosti povezane s čuvstvenim reagovanjem i prilagodbom (prema Gibson, 1994) pa testovi psihomotorike mogu biti korisni i za proučavanje osobina ličnosti, a bez utjecaja socijalno poželjnih odgovora, kao na upitnicima ličnosti.

Psihomotoriku možemo podijeliti na globalnu i finu. Globalna se psihomotorika odnosi na rad širih mišićnih skupina ili cijelog tijela, dok se pod finom psihomotorikom podrazumijeva manipulativna spretnost, preciznost i brzina – rad koji je koncentrisan na udove i sitnu muskulaturu. Važno je reći da ove dvije psihomotorne sposobnosti nisu međusobno povezane (npr. ako neko ne posjeduje spretnost prstiju, možda neće biti dobar urar, ali to ne znači da ne bi mogao dobro postavljati skele).

Dok su se liječnici bavili globalnom, psihologe je više zanimala fina psihomotorika. Najznačajniji doprinos istraživanjima fine psihomotorike dao je Fleishman. On je ustanovio 11 specifičnih faktora fine psihomotorike:

• koordinacija udova
• preciznost upravljanja
• orijentacija pri reagovanju
• vrijeme reakcije
• brzina ručnih pokreta
• slijeđenje
• ručna spretnost
• spretnost prstiju
• mirnoća ruke
• wrist-finger speed
• ciljanje (eng. aiming).

S obzirom da ne postoji opšta psihomotorna sposobnost (ili spretnost), ono što se mjeri su navedene specifične psihomotorne sposobnosti, i to različitim testovima. U većini slučajeva to nisu testovi tipa papir-olovka (iznimka je, primjerice, Gibsonov spiralni labirint), već se obično sastoje od različitih uređaja na kojima ispitanik treba izvršiti neku psihomotornu operaciju.

Razlikujemo deksterimetre, testove slijeđenja (eng. tracing), reakciometre i ostale psihomotorne testove.

Deksterimetri

To su testovi kojima se mjeri brzina i tačnost jednostavnih rutinskih pokreta – spretnost i brzina pokreta šake i prstiju. Koriste se u selekciji kandidata za poslove koji zahtijevaju precizno manipulisanje malim predmetima. (Najpoznatiji su Minnessota i O'Connorov deksterimetar, a koriste se i Purdue Pegboard test, O'Connorov deksterimetar s pincetom, test spretnosti upotrebe ručnog alata te Grooved Pegboard test.)

Testovi slijeđenja (ili tracing testovi)

Ovi testovi omogućuju mjerenje preciznosti i okulomotorne koordinacije. Zadatak ispitanika u ovom tipu testa je da, najčešće objeručnom manipulacijom nekog upravljačkog mehanizma, slijedi neku trasu. Učinak se određuje kao vrijeme prolaska kroz trasu. (Primjeri testova iz ove skupine su Bonnardelova sinusoida, Bonnardelova omega i Turner test.)

Reakciometri

Testovi koji mjere latenciju neke reakcije, tj. vrijeme koje prođe od zadavanja podražaja do odgovora kandidata na taj podražaj.

U kategoriju „ostali psihomotorni testovi“ spada tremometar, koji se koristi za mjerenje mirnoće ruku, te tapping zadaci, od kojih razlikujemo tapping ruke i tapping prstiju.

Ova vrsta testova nije uvijek prikladna za prognozu nečijeg uspjeha u poslu jer na rezultate znatno utječu vježba i motivacija. Koriste se rjeđe od testova inteligencije i ličnosti, ali predstavljaju važnu dopunu navedenim testovima. Naime, testovi psihomotornih sposobnosti nisu povezani s testovima inteligencije pa za određene poslove mogu značajno povećati prognostičku valjanost baterije, odnosno, laički rečeno, doprinose da se izabere najbolja osoba za taj posao.

piše: Ana Zlatar, psihologinja

Literatura:

Gibson, H. B. (1994). Priručnik za Gibsonov spiralni labirint). Jastrebarsko: Naklada Slap.